Povijest Trilja

rimsko_doba1Položaj na komunikacijskom smjeru između priobalja i unutrašnjosti, na mjestu najpovoljnijeg prijelaza preko rijeke Cetine neposredno prije njenog kanjonskog korita, odredio je ulogu Trilja u prošlosti, određuje je danas, a zacijelo će tako biti i u budućnosti.
Na području Triljskog kraja sačuvani su brojni arheološki nalazi koji svjedoče o kontinuitetu življenja još od najstarijih prapovijesnih vremena. Prvi etnički poznati stanovnici ovog kraja bili su ilirski Delmati. Živjeli su u gradinskim naseljima čiji položaji prate komunikacijski smjer koji je povezivao njihovo središte Delminium (Županjac kod Tomislavgrada) s jadranskom obalom. Stotinu i pedeset godina žestokih borbi s Rimljanima (156. pr. Kr. – 9.) završilo je konačnim porazom Delmata nekoliko godina poslije Kristova rođenja. Nakon toga, Rimljani su na Gardunu iznad današnjeg Trilja podigli reprezentativni vojni logor Tilurium za svoju VII. legiju koja će  zbog vjernosti caru dobiti naziv Claudia pia fidelis. Legionari su s toga strateškog položaja lako kontrolirali prijelaz preko rijeke Cetine (ant. Hippus), a uz most koji pripada Tiluriumu razvilo se naselje čije ime o toj pripadnosti zorno svjedoči: Pons Tiluri (Ponteluri, Pons Ciluri) – čiji će hrvatski oblik postati Trilj. Rimljani donose svoje gospodarske i kulturne stečevine. Gradi se sustav kolnih cesta od Salone prema unutrašnjosti Provincije Dalmacije. Od današnjeg Trilja cesta se nastavljala u dva smjera: sjeveroistočnim za Aržano i Delminium, a jugoistočnim za  Novae (Runovići) i Naronu ( Vid kod Metkovića). O popravku rimskog mosta na Cetini kod Trilja svjedoči spomen-ploča iz 184. godine s natpisom: „Car Cezar Marko Aurelije Komod Antonin … most na rijeci Cetini (pontem Hippi fluminis), ruševan od starosti obnovi na trošak i radnjom stanovnika Nova (Runovići), Delminija (Županjac kod Tomislavgrada) i Ridita (Danilo kod Šibenika). Podignuto nastojanjem Lucija Junija Rufina Prokulijana, carskog namjesnika.“ Od pisanih kasnoantičkih povjesnih izvora posebice se ističe darovnica bizantskog cara Justinijana iz sredine VI. stoljeća. Car tada poklanja sv. Benediktu i njegovu samostanu u Monte Casinu posjede među kojima se navodi i Pontem Ciluri (Pons Tiluri, današnji Trilj). U povjesnim izvorima uz Pons Ciluri spomonje se benediktinski samostan. Iz sredine VI. ili prve polovice VII. stoljeća potječe tzv. Marinijev dokument u kojemu se među utvdrama u zaleđu Salone spominje i Tilurium (Gardun-Trilj) te kršćanska crkva uz njega.
U posljednjem valu Seobe naroda početkom VII. stoljeća dolaze naši preci Hrvati i formiraju prve državne tvorevine – hrvatske kneževine. Područje današnje Cetinske krajine ulazi u ustroj kolijevke hrvatske države Primorske ili Dalmatinske Hrvatske kao jedna od njezinih županija, Županija Cetina (Tzentzena).  Središte kraljevskog župana bio je tvrdi grad Sinj, dok prvorazredni, prvenstveno prometni značaj pripada i Trilju. Među materijalnim  svjedočanstvima kršćanske ukorijenjenosti u Cetini (Cetinskoj županiji ili današnjoj Cetinskoj krajini) od VII.- IX. stoljeća ističe se i pilastar (stupić oltarne pregrade) iz Trilja, a o stalnom kontinuitetu triljskog naselja svjedoči, između ostalog i prekrasni grobni nalaz zlatnog nakita iz II. polovice VIII. stoljeća, kao i nešto noviji nalaz koji stilski pripada vremenu od X.-XII. stoljeća.
U povijesnim izvorima iz doba hrvatskih narodnih vladara spominju se cetinski župani: Dragomir (1069.), Vučina (1070.), Pribina (1075.) i Višen (1088/89.). U doba župana Pribine („Pribinne Cetinstici“) kralj Zvonimir stavlja Cetinsku županiju, a time i Trilj pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa Lovre, obavezujući njezino pučanstvo na «zakonitu desetinu» i druge prinose. Iz doba dinastije Arpadovića u Hrvatsko-ugarskoj državi potječe darovnica kralja Andrije II. kojom 1210. splitskog kneza Domalda i njegove baštinike nagrađuje zemljom imenom Cetina i Triljem («terram quandam nomine Zenitinam et Tril…»). Ovdje se prvi put spominje hrvatski oblik imena (Tril) za današnji Trilj. Usprkos neslaganjima oko vjerodostojnosti ove darovnice, odnosno posjeda kneza Domalda u Cetini, ona je dragocijen izvor za povijest grada Trilja. U XIII. stoljeću (1241./1242.) Toma Arhiđakon opisuje provalu Tatara ili Mongola koji su na putu prema Splitu i Trogiru zacijelo protutnjali i Cetinskom županijom. Narod se pred njima sklonio u šume i brda. Kralj Bela IV. Arpadović 1244. Cetinsku županiju daruje Ugrinu nadbiskupu i knezu Splita, a ovaj njome upravlja do smrti 1248. godine.
Prvi točno utvrđeni knez Cetine bio je Stjepko («Comes Stepicus de Cettina», izvor iz 1272.), kojemu su neki povjesničari nalazili rodbinske veze s Domaldom i kasnijim Nelipićima Cetinskim. Koncem XIII. stoljeća započinje dominacija Šubića Bribirskih (banovi Pavao I. i Mladen II.), kako Hrvatskom, tako i Bosnom i Hercegovinom, a ona završava 1322. porazom Mladena II. Šubića Bribirskog protiv kraljeve vojske u bitci kod obližnjeg Biska. Na području Triljskog kraja 30-tih godina XIV. stoljeća veliki upliv imao je i bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Zabilježen je podatak iz 1331. koji govori o prodoru njegovih podanika prema Omišu i tadašnjem zauzeću Triljskog broda (Trilj na Cetini). Čitavo pak Cetinsko kneštvo dobio je 1345. od kralja Ludovika I. Anžuvinca knez Ivan Nelipić. On i njegov sin Ivaniš Nelipić (1379.-1435.) osigurat će u ovim burnim vremenima gotovo stogodišnju stabilnost Cetinskog kneštva, pa tako i Trilja.

U povjesnim izvorima ovoga doba Trilj se spominje, kao i obližnja utvrda Čačvina, najčešće zbog položaja na prometnici kojom se iz Bosne putovalo prema Klisu i Splitu. Ovom prometnicom osim trgovaca stizale su i vojske, primjerice 1387. vojska bosanskog kralja Tvrtka I. koji je svoja zauzeća (do Zrmanje) potvrdio i uzimanjem titule „ kralja Hrvatske i Dalmacije“. Nakon njegove smrti (1391.) odlučujući utjecaj na dramatična zbivanja u Hrvatskoj i Bosni imati će bosanski vojvoda i kasniji Splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić, zet Ivaniša Nelipića. Nelipićeva smrt 1345. označila je početak borbe za prevlast u Cetinskom kneštvu. Kao cetinski knezovi izmjenjuju se Anž Frankopan (1435.-1436.), Talovci (1435.-1436.), Ulrik II. Celjski (1456.) i posljednji cetinski knez Pavao Špirančić (1459.-1463.). U njegovo doba prema Čačvini, Trilju i Cetini, radi njihova strateškog položaja na  putu prema moru, nadiru i Turci, bosanski kralj Stjepan Tomaš te herceg Stjepan Vukčić Kosača.
Godine 1456. u Budimu, hrvatsko-ugarski kralj Ladislav V. Postum darovao je Petru Dražojeviću i njegovim nasljednicima posjed Brodarić, tj. Triljski Brod u Cetini. U kasnijim borbama s Turcima, isticao se pak Žarko Dražojević, poljički knez, gospodar utvrde Nutjak podno Trilja, koja je uz Čačvinu branila Cetinu, posebice nakon turskog zauzeća Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.). Hrvatski junak, knez Žarko Dražojević poginuo je 1508. u sukobu s višestruko brojnijim Turcima noseći hranu posadi Sinjske tvrđave.
Čačvina, Trilj i Sinj pali su u turske ruke 1513. godine. Trilj je u doba turske uprave bio dio nahije “Sinj i Cetina“, koja je pripadala Bosanskom, a nakon pada Klisa (1537.) novoosnovanom Kliškom sandžaku. Zemlja razdijeljena turskim feudalcima bila je nadzirana brojnim kulama, koje pak postaju sve češći cilj napada junaka narodnih pjesama, ali i Mlečana koji se nastoje proširiti u unutrašnjost Dalmacije.
Godine 1686. oslobođen je Sinj, ali su Trilj i Čačvina ostali (mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima, 26. siječnja 1699.) pod vlašću Turaka sve do znamenite pobjede nad Turcima pod Sinjem 1715., nakon koje je (1718.) utvrđena granica mletačkih posjeda u Dalmaciji i Turaka podno vrhova Dinare i Kamešnice. U doba mletačke uprave (1715.-1797.) uveden je krajiški upravno-teritorijalni ustroj. Opustošeni krajevi naseljeni su hrvatskim pučanstvom iz Bosne, Hercegovine i iz Poljica, pa tu valja tražiti i ishodište naziva brojnih rodova Triljskoga kraja. Stanovništvo je organizirano u 2 serdarije, a naselja triljskog kraja uglavnom su pripadala serdariji Grabovac. Prostor do Cetine bio je pod upravom serdara Vučkovića. Serdarije su se dijelile na banderije na čelu s harambašama ili kapetanima sela. Područje Trilja, nedovoljno naseljenog u prvoj polovici XVIII. stoljeća, s crkvom sv. Mihovila, bilo je u sastavu banderije Odrljin iz sela Košuta. Uz nju se spominje i banderija Šipić. Oko godine 1725. osnovana je Bratovština sv. Mihovila u Trilju. Živjelo se uglavnom od poljodjelstva i stočarstva, a manje od sitnog  obrta i trgovine.
Seljaci Triljskog kraja postati će vlasnici svoje zemlje tek u doba francuske uprave (1805.-1814.) kada je ukinut Grimanijev zakon o državnom vlasništvu nad zemljom. U ovo doba Trilj postaje dijelom sustava kvalitetnih cesta koje se od njega granaju starim rimskim trasama: jedan krak prema Aržanu, a drugi preko Ugljana i Novih Sela prema Vrgorcu i Metkoviću. Ceste su najvećim dijelom izgrađene od 1806. do 1809., a pojedine dionice gradilo je i lokalno pučanstvo.
Padom Napoleona, a sukladno odlukoma Bečkog kongresa 1814. započinje dugotrajna (druga) austrijska uprava u Dalmaciji (1814.-1918.). U to doba oživljavanju prometa i trgovine pridonijelo je i podizanje triljskog mosta 1851. godine. Međutim, odvojenost od Banske Hrvatske i nametanje talijanskog jezika kao službenog navesti će i puk Cetinske krajine da 60-tih godina XIX. stoljeća, probuđene nacionalne svijesti, kroz hrvatski narodni preporod postane integralnim čimbenikom moderne hrvatske nacije. Tomu su živo pridonijeli i triljski narodnjaci, pobjedonosno (1869.) ističući hrvatski jezik i hrvatske simbole kao neotuđivu sastavnicu svoga narodnog bića. Godine 1881. utemeljena je javna muška osnovna škola u Trilju. Prvi učitelj i upravitelj je bio Marin Britvić.
Prvi svjetski rat (1914.-1918.) donosi i u Triljski kraj žrtve, glad i neimaštinu. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije (1918.) i gubitka hrvatske državnosti u velikosrpskoj prvoj Jugoslaviji (1918.-1941.), u pokušaju rješavanja hrvatskog pitanja prednjačio je Stjepan Radić koji u siječnju 1927. dolazi i u grad Trilj. Radić je 1928. postao žrtva velikosrpskih hitaca u državnom parlamentu, a pučanstvo Triljskog kraja na izborima 1935. i 1938. podržalo je listu Udružene oporbe na čelu s Vlatkom Mačekom, političkim nasljednikom Stjepana Radića i vođom HSS-a. U Triljskom kraju, kao i u čitavoj Hrvatskoj, prelamali su se i pokušaji rješavanja hrvatskog pitanja od strane ustaškog te komunističkog pokreta, koji su nažalost doveli i do razdvajanja hrvatskog naroda. Njihove smjernice su se oživotvorile u Drugom svjetskom ratu (u Hrvatskoj 1941.-1945.). Djelatnost ustaškog pokreta (na strani Trojnog pakta) dovela je do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.) u kojoj je Trilj bio u sastavu Velike župe Cetina sa središtem u Omišu, a partizanski pokret (na strani antifašističke koalicije) rezultirao je uspostavom  Federalne Države Hrvatske (8. i 9. svibnja 1944.) u sklopu komunističke Jugoslavije. Ratne strahote, brojne ljudske žrtve i materijalni gubitci u ratu i neposredno nakon njega nisu zaobišli ni Trilj.
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Triljani žive od tradicionalnih gospodarskih djelatnosti, a primjer lokalnih smjernica ka industrijalizaciji postaje triljska tvornica za preradu plastičnih masa “Cetinka“, sagrađena 1962.godine. Trilj je zadržao svoj prometni značaj. Novi most preko rijeke Cetine pušten je u promet 1. siječnja 1948. godine. Godine 1963. zabilježena je pokusna sadnja duhana Poljoprivredne zadruge u Trilju. Velik broj stanovnika Triljskog kraja izvor egzistencije traži i u tzv. “privremenom radu” u inozemstvu.
Kriza komunističkog sustava osamdesetih godina XX. stoljeća i jačanje velikosrpske politike doveli su 1991. do raspada komunističke Jugoslavije. Hrvatski narod se izborio za odlučivanje o vlastitoj sudbini, stvorivši suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku. Ona se odhrvala zločinačkoj velikosrpskoj agresiji u Domovinskom ratu (1991.-1995.), čemu su značajan doprinos dali i triljski branitelji. Nakon ranijih brojnih teritorijalnih preustroja Trilj u Republici Hrvatskoj 1998. napokon zasluženo dobija status grada.

Od antičkog Pons Tilurija do suvremenog Trilja stoljeća su iznjedrila bogatu  spomeničku i kulturnu baštinu koju njeguju triljska kulturna društva, a od 2006. i Muzej triljskog kraja. U sprezi sa zahtjevima modernog vremena, predstavljajući baštinu i nepresušne prirodne potencijale, Triljani su prihvatili turističke i svekolike druge izazove budućnosti, uvijek se uzdajući u blagoslov svog zaštitnika Sv. Mihovila Arkanđela.

Martin Vrgoč, prof.